ibn dzerir et-taberi

Velikani tefsirske znanosti

Taberi je bio strucnjak u svim islamskih disciplinama, historiji i arapskom jeziku. Posebno se istakao kao mufessir, napisavši komentar Kur'ana koji mnogi i danas smatraju najboljim tefsirom ikada napisanim. To je najstariji tefsir koji je kompletno sacuvan do danas i smatra se uzorom svim tradicionalnim tefsirima.
Puno ime mu je: Ebu Dža'fer Muhammed ibn Džerir ibn Jezid ibn Kesir ibn Galib et-Taberi. Roden je 224.god. po Hidžri, odnosno 839.god. po Isau, a.s, u Amulu u pokrajini Taberistan, po kojoj je dobio i ime. Taberi navodi san svoga oca, kao išaret dok je još bio dijete, da ce biti istaknuti ucenjak: 'Moj otac me je usnio ispred Allahovoga

Poslanika s.a.v.s. sa sepetom punim kamenja, kako bacam to kamenje pred njega. Ispricao je to tumacu snova, pa mu je on rekao: Ako odraste, tvoj sin ce dati veliki doprinos islamu i odbrani šerijata.' To je potaklo oca da mi pocne pomagati u traganju za znanjem, iako sam tada još bio dijete.' Zatim, Ibn Džerir o svojim pocecima u nauci kaže: 'Kur'an sam naucio napamet sa sedam godina, ljude sam u namazu predvodio sa osam, a hadise sam zapisivao sa devet godina.' Sa dvanaest godina napušta svoj rodni kraj u potrazi za znanjem. Sa tim ciljem boravio je u mnogim pokrajinama: kao npr. u Egiptu (Misr), Siriji (Šam) i Iraku, te se na kraju nastanio u Bagdadu. Tu provodi ostatak života. Umire 310. godine po hidžri, odnosno 923. godine po Isau, a.s.

Njegovi ucitelji i ucenici

Kada je prvi put dolazio u Bagdad, 241.h.g, imao je želju da dode do Ahmeda ibn Hanbela i pred njim stekne odredeno znanje, ali je Ahmed ibn Hanbel umro malo prije njegovoga dolaska. Ipak, sreo se sa velikim brojem istaknutih ucenjaka tog doba, i od kojih je ucio razne znanosti. Njegovi profesori bili su: Muhammed ibn Abdul-Melik, Ismail ibn Musa es-Sudejj, Ishak ibn Israil, Muhammed ibn Humejd er-Razi, Ahmed ibn Meni', Hennad ibnus-Serijj, Muhammed ibn Abdul-A'la es-San'ani, Sufjan ibn Veki', Fadl ibnus-Sabbah, Bišr ibn Mu'az el-Akadi, Mudžahid ibn Musa, Harun ibn Ishak el-Hemedani, Ibrahim ibn Se'id el-Dževheri, Se'id ibn Jahja el-Emevi i dr.
Medu njegovim ucenicima posebno su se istakli: Abdullah ibnul-Hasan el-Harrani, Ebul-Kasim et-Taberani, Ahmed ibn Kamil el-Kadi, Ebu Bekr eš-Šafi'i, Ebu Ahmed ibn Adijj, Muhammed ibn Ahmed ibn Hamdan, Ebu Dža'fer Ahmed ibn Alijj El-Katib, Abdul-Gaffar ibn Ubejdullah el-Hudajbi, Muhammed ibn Abdullah eš-Šejbani i mnogi drugi.

Ibn Džerir et-Taberi kao ucenjak

Ibn Džerir od malena se isticao marljivošcu, upornošcu i željom za napredovanjem u znanju. Pored toga, Allah ga je nadario inteligencijom, tako da je na naucnom planu napredovao toliko da je, u svoje vrijeme, bio jedan od najistaknutijih islamskih ucenjaka. Posebno se istakao u tefsiru, kiraetima, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i historiji. Mnogi ucenjaci izuzetno pohvalno su se izražavali o njegovoj vrijednosti kao istaknutog ucenjaka. Tako npr. cuveni Hatib el-Bagdadi za njega kaže: 'On je bio jedan od najistaknutijih ucenjaka. Njegov stav je presudan i ljudi drže do njegovoga mišljenja zato što je bio izuzetno vrijedan i poznat. On je ovladao velikim brojem znanosti da mu u tome nije bilo ravna u njegovo vrijeme!' Ibn Huzejme za njega kaže:

'Na cijeloj Zemlji ne znam nikoga ucenijeg od Muhammeda ibn Džerira!' A Muhammed ibn Ahmed ez-Zehebi za njega, izmedu ostalog, kaže: 'On je mnogo putovao i ucio od najodlicnijih ucenjaka. Bio je izuzetan u svoje vrijeme: po znanju, inteligenciji i mnogim pisanim djelima. Rijetko ce oci vidjeti takvoga!'

U fikhu je dostigao stepen apsolutnog idžtihada, tako da je mogao, ne samo davati prednost mišljenjima jednih šerijatskih pravnika nad drugim, nego je cesto donosio i vlastita fikhska rješenja.

Zbog toga se i izdvaja iz šafijskoga mezheba, kojem je jedno vrijeme pripadao, i postaje nosiocem posebnoga mezheba, odnosno fikhske škole. Po njemu su, oni koji su slijedili taj mezheb, dobili ime džeririje. Taj mezheb samostalno je egzistirao neko vrijeme, a poslije se utopio u druge, raširenije mezhebe. U hadisu je, takoder, svojevremeno bio jedan od najvecih strucnjaka, tako da je mogao, shodno metodologiji hadiske nauke, razlucivati dobre od loših predaja i na taj nacin odabirati rijeci ucenjaka iz prethodnih generacija, prije svega ashaba i tabiina, te hadise Muhammeda, s.a.v.s.

U historiji, i opcoj i islamskoj, dao je toliki doprinos da ni jedan ozbiljan historicar ne može bez njegovih djela. Neki ga nazivaju ocem historiografije medu arapsko-islamskim ucenjacima. Iz te oblasti napisao je cuveno djelo Tarihul-umem vel-muluk, koje je poznato i kao Taberijeva historija a štampano je u jedanaest tomova. To djelo posebno je interesantno zato što navodi dogadaje od pocetka stvaranja i Adema, a.s, pa sve do vremena pisanja samoga djela. Navodi se da je on, prije pocetka pisanja toga djela upitao svoje prijatelje da li imaju volju za historijom od Adema, a.s, do njihovoga vremena. Tada su ga upitali koliko bi to djelo bilo veliko, pa im je on odgovorio: 'Oko trideset hiljada listova.' 'Treba puno života da bi se to djelo napisalo!' – rekli su oni, a on je uzvratio: 'Svi pripadamo Allahu! Nestalo je upornosti!' Zatim je to djelo skratio na oko tri hiljade listova. Slican slucaj se navodi i u vezi sa njegovim tefsirom.

Bio je izuzetno pobožan i skroman. Nije se ustrucavao reci istinu, pa makar ga to i koštalo. Zbog takvih stavova imao je odredenih problema, prije svega od strane tvrdokornih hanbelija, koji su ga optuživali govoreci cak i da je bio blizak rafidijama, zbog cega su svekoje su mogli odvracali od njega. Jednom je jedan namjesnik od njega zatražio da napiše djelo iz oblasti fikha, pa je on napisao El-hafif. Ovaj mu je za to ponudio hiljadu zlatnika, što je on odbio, pošto se držao principa da ne piše djela za materijalnu naknadu. Drugom prilikom halifa Muktedir htio je da se napiše djelo o vakufu ali da bude u skladu sa stavovima svih strucnjaka u fikhu. Sugerisano mu je da to može uraditi samo Taberi, pa je zatražio od njega da to i uradi.

Nakon toga pozvao ga je sebi i htio da ga nagradi, ali je Taberi i to odbio. Živio je od prihoda iz jednog sela u Taberistanu, od onoga što je naslijedio od svoga oca, te se posvetio izucavanju nauke i pisanju naucnih djela. Nekoliko puta mu je nudeno da radi u domenu šerijatskih sudova, ali je i to odbio. Kada su mu prijatelji rekli da bi to trebalo da prihvati, on ih je zastidio rijecima: 'Bio sam ubijeden da biste mi, da sam to ja zaželio, vi to zabranili!' Ucenici i prijatelji koji su prisustvovali zadnjim trenucima njegova života upitali su ga za savjet, šta da rade što bi im pomoglo na Sudnjem danu, pa im je on odgovorio da rade u skladu sa onim što je napisao u svojim djelima. Zatim je više puta izgovorio kelimei-šehadet a onda potro lice rukom, zatvorivši njome oci, nakon cega je spustio ruku i izdahnuo.

Djela koja je napisao

Ibn Džerir et-Taberi bio je izuzetno plodan pisac, pa se malo ko u povijesti covjecanstva može mjeriti sa njim. Donekle se to može vidjeti iz podatka da su njegovi ucenici izracunali da je on od svoga punoljetstva pa sve do smrti u prosjeku pisao cetrnaest listova dnevno! Drugi navode podatak da je on cetrdeset godina proveo pišuci svaki dan po cetrdeset listova! Nažalost, jedan dio tih djela je zagubljen, jedan dio je još u rukopisu a samo jedan dio je štampan do sada. Pored vec navedenog historijskog djela i njegovoga tefsira, ucenjaci koji pišu o njemu posebno navode slijedeca djela:
· Tarihur-ridžal – o istaknutim ashabima i tabiinima, te ucenjacima do njegovoga vremena.

· Latiful-kavl fi ahkami šerai'il-islam – to je djelo u kojem je izložen njegov mezheb sa dokazima.

· El-hafifu fi ahkami šerai'il-islam – sažetak prethodnoga djela.

· El-kiraatu vet-tenzilu vel-adedu – o kiraetima.

· Ihtilafu ulemail-emsar – o razilaženjima medu islamskim ucenjacima.

· Tehzibul-asar – nedovršeno hadisko-fikhsko djelo u kojem opširno izlaže i komentariše sve predaje od pojedinih ashaba.

· Šerhus-sunne.

· El-fedail, itd.

Taberijev tefsir

Djelo po kojem je Ibn Džerir et-Taberi najviše poznat jeste njegov cuveni tefsir Džami'ul-bejan fi te'vilil-Kur'an, štampan u trideset dijelova. To je najstariji tefsir koji je u potpunosti prenesen do današnjih dana. Interesantno je da je stoljecima bio zagubljen i da se o njemu znalo samo kroz kasnije tefsire, koji su navodili neke citate iz njega, sve dok nije pronaden jedan primjerak u rukopisu u privatnoj biblioteci jednog emira u Nedždu, na osnovu kojeg je to djelo štampano.

Taberijev tefsir zasigurno je jedan od najvrednijih i najpoznatijih tefsira uopce. On se ubraja u tradicionalne tefsire i glavni je izvor svim tradicionalnim tefsirima pisanim nakon njega. Nema nijednog starijeg tefsira da je preživio do danas, a buduci da je to svojevrsna enciklopedija tefsirskoga naslijeda u njemu se navode mnoga tumacenja prethodnih mufessira, pogotovu ashaba i tabiina. Iako tradicionalan, znacajan je izvor i za racionalne mufessire, zbog davanja prednosti mišljenjima odredenih mufessira nad drugim i zbog navodenja vlastitih stavova.

O vrijednosti Taberijevog tefsira postoji mnogo pohvalnih ocjena cuvenih mufessira. 'Ako pratimo ono što su rekli istaknuti ucenjaci o tefsiru Ibn Džerira, naci cemo da se istraživaci i na Istoku i na Zapadu slažu u ocjeni da je on izuzetno vrijedan i da je neophodan izvor svakom ko se bavi proucavanjem tefsira.' Tako npr. Sujuti za njegov tefsir kaže: 'Njegov tefsir je najbolji i najvredniji medu tefsirima. On navodi razlicite stavove i daje prednost jednima nad drugim, služi se jezickim tumacenjem i izvodi šerijatske propise. U tome njegov tefsir nadmašuje po vrijednosti i najstarije tefsire.' Zatim, cuveni Nevevi za njegov tefsir kaže: 'Cijeli ummet slaže se da nema ni jednog tefsira poput Taberijevog!' Ahmed ibn Ebi Tahir el-Isferajini o njegovoj vrijednosti kaže: 'Kada bi neko i u Kinu otišao samo da dode do tefsira Muhammeda ibn Džerira, to ne bi bilo puno!' Ibn Tejmije, upitan o tome koji tefsir je najispravniji, odgovorio je: 'Što se tice tefsira dostupnih ljudima, najispravniji od njih je tefsir Muhammeda ibn Džerira et-Taberija. On navodi izreke prethodnih ucenjaka sa vjerodostojnim lancem prenosilaca i u tome tefsiru nema novotarija. On ne prenosi ništa od onih za koje nije sigurno da su povjerljivi, kao npr. od Mukatila ibn Bukejra i Kelbija'. A Ebu Muhammed el-Fergani kaže: 'Kada bi iz toga djela neki ucenjak htio izdvojiti deset posebnih djela i u svakom opširno izložiti po jednu zasebnu znanost, to bi mogao uciniti!'

Karakteristike Taberijevog tefsira

Na samome pocetku tefsira Taberi daje opširan uvod u kojem, izmedu ostalog obraduje slijedece teme: stil kur'anskoga izraza, objava Kur'ana na sedam harfova, zabrana tumacenja Kur'ana vlastitim razumom, prethodni mufessiri koji su se istakli u tumacenju Kur'ana i oni koji zaslužuju odredene kritike, obaveza ummeta u pogledu poznavanja tumacenja Kur'ana, imena kur'anskih sura kako ih je zvao Poslanik s.a.v.s, tumacenje imena Fatihe itd. Prije svakoga ajeta, ili nekoliko ajeta, Taberi navodi rijeci: 'Tumacenje rijeci Uzvišenog...' (el-kavlu fi te'vili kavlihi teala...).

Zatim shodno misaonoj cjelini navodi kur'anske rijeci i tumaci ih. Pri tome navodi tumacenja istaknutih ashaba i tabiina, citirajuci ih zajedno sa lancem prenosilaca. Ako o jednom ajetu ima više mišljenja, on ih navodi i obrazlaže ih, dajuci na kraju prednost onome koje smatra najispravnijim. Pored toga, na mjestima gdje osjeti potrebu za vlastitim zakljuckom, on ga i navede, izvlaceci na taj nacin šerijatske propise na osnovu vlastitoga idžtihada. Isto tako, na mjestima gdje ima potrebe za jezickom analizom odredenih rijeci ili recenica, on se upušta i u to.

Pristalica je tradicionalnoga tefsira i smatra da je uslov ispravnosti tefsira oslanjanje na tradiciju prenesenu putem lanaca prenosilaca. Nije rijedak slucaj da u svome tefsiru otvoreno kritikuje one koji neki ajet protumace na osnovu svoga mišljenja, bez uporišta u odredenom dokazu. Tako npr., tumaceci ajet: 'Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im Mi rekli: 'Budite majmuni prezreni!'' , on navodi predaju sa lancem prenosilaca od Mudžahida, da je on rekao: 'Oni nisu pretvoreni u majmune, nego su njihova srca izmijenjena. To je samo primjer koji im Allah navodi, poput primjera magarca koji nosi knjige.' Zatim Taberi, komentarišuci taj stav, kaže: 'Te Mudžahidove rijeci u suprotnosti su sa ocitim znacenjem na koje ukazuju kur'anske rijeci (...) Pored toga, njegove rijeci u suprotnosti su i sa ostalim provjerenim dokazima.'

Pri navodenju seneda (lanaca prenosilaca) postupao je kao i muhaddisi, tj. uglavnom nije analizirao sam sened, jer ga samim navodenjem izlaže kritici strucnjaka. Medutim, ponekada je to ipak radio. Tako npr. za jednu predaju koja se prenosi od Ikrime on kaže: 'Što se tice predaje od Ikrime o tome pitanju, od Ejjuba nju prenosi Harun a ono što on prenosi je diskutabilno.

Pored toga, nije potvrdeno da je preko pouzdanih prenosilaca takvo nešto preneseno od Ejjuba.' Slicno je i sa israilijjatima, tj. sa predajama od jevreja i kršcana. On ih u ne malom broju navodi u svome tefsiru, prenoseci ih od ucenih jevreja i kršcana koji su prihvatili islam, bez kritickoga komentara. Moguce je da se u tome poveo za historijskim predajama koje je navodio u svojim opširnim historijskim djelima, ali i pored toga, tu se takoder može primijeniti pravilo muhaddisa da samim navodenjem lanca prenosilaca on izlaže odredenu predaju analizi i ocjeni strucnjaka.

Buduci da je dobro poznavao kiraete i da je bio jedan od istaknutih strucnjaka u toj oblasti, on se u svome tefsiru cesto osvrce i na tu problematiku, prihvatajuci vjerodostojne (mutevatir) kiraete. Navodi se da je on, samo iz te oblasti, napisao djelo od osamnaest tomova, u kojem je uz vjerodostojne naveo i ostale (šazz) kiraete i dao prednost jednom kiraetu, kojim nije izašao iz granica vjerodostojnosti. Nažalost, to djelo je nestalo, kao što je slucaj i sa mnogim drugim njegovim djelima.

Jedna od odlika njegovoga tefsira jeste i to što je pokušavao izbjeci bespotrebne rasprave. Tako npr. pri tumacenju 112-114. ajeta sure el-Maide u kojima se govori o sofri (trpezi) koja je spuštena sa neba za vrijeme Isaa, a.s, on kaže da su pojedini mufessiri nagadali koje su vrste jela i pica bile na toj sofri, ali da je to bespotrebno pošto nema odgovarajuceg dokaza za ta mišljenja, te da poznavanje tih jela ne koristi, niti njihovo nepoznavanje šteti. Isto tako, tumaceci 20. ajet sure Jusuf u kojem se kaže da su Jusufova braca prodali Jusufa za nekoliko dirhema (groša), on navodi mišljenja nekih mufessira o tom pitanju o koliko groša se radilo, pa kaže da bilo koje od tih mišljenja može biti tacno ali da od poznavanja toga nema nikakve koristi za vjeru, niti štete od nepoznavanja, te da je obaveza vjerovati u ono što je jasno iz kur'anskih rijeci.

Taberi je 'dobro poznavao discipline arapskoga jezika i poeziju – ništa manje nego što je poznavao vjeru i historiju', tako da je i na tome planu dao znacajan doprinos u svome tefsiru. Kada neke kur'anske rijeci tumaci sa jezickog gledišta, on daje prednost onom znacenju koje je uobicajeno u arapskom jeziku, osim ako postoji jak dokaz za suprotno stanovište. Zatim, on je dobro poznavao i stavove basranske i kufanske jezicke škole, pa se pozivao na njih kada se za to ukazivala potreba. Uz sve to, on je, po ugledu na Ibn Abbasa, cesto navodio i stihove iz predislamske poezije, da bi potkrijepio odredeno znacenje neke rijeci. Treba istaci da se on u jezicke analize i rasprave nije upuštao radi samih njih, nego mu je to uvijek bilo samo sredstvo da bi što bolje protumacio kur'anske rijeci.

Kao izvanredan strucnjak u oblasti fikha Taberi, tumaceci ajete koji govore o šerijatskim propisima, navodi razlicita mišljenja šerijatskih pravnika i njihove dokaze. Zatim ih ocjenjuje i daje prednost jednim nad drugim, a ponekad, kao samostalan mudžtehid, donosi i vlastiti sud. On se upušta i u problem derogacije odredenih kur'anskih propisa, te ukazuje na derogirane i derogirajuce ajete.

Uz sve to Taberi se u svome tefsiru pokazuje i kao izvrstan poznavalac akaidske tematike. Naime, on stoji cvrsto na stanovištu ehli sunneta vel-džemaata i brani te stavove a kritikuje stavove drugih, kao npr. kaderija, mu'tezilija i drugih. Kaderije je npr. kritikovao u vezi sa njihovim poznatim stavovima o slobodnoj volji (indeterminizmu) i pripisivanju ljudskih djela ljudima a ne Allahu, dž.š. Posebno oštar bio je protiv mu'tezilija, kritikujuci njihov racionalisticki pristup ajetima i akaidskim temama, kao što je npr. nijekanje videnja Uzvišenog Allaha na ahiretu.

U nekim djelima navodi se da je Taberi sedam godina pisao svoj tefsir, odnosno da ga je citirao svojim ucenicima, te da je dovršen 290. godine po Hidžri. Nakon navodenja karakteristika Taberijevog tefsira, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi kaže: 'Mislim da sam opširno i detaljno opisao taj tefsir. Razlog je što se to djelo smatra prvim i najvažnijim izvorom tradicionalnoga tefsira, a to je karakteristika koju ne možemo navesti za druge tradicionalne tefsire.'